Priču o glasanju bh. dijaspore počinjemo od početka – od “izvornog Dejtona,” Aneksa VII i Aneksa III. U sljedećem nastavku ovog serijala čitajte o Izbornom zakonu, regulativama Centralne izborne komisije (CIK-a) i Zakonu o prebivalištu i boravištu državljana BiH
Glasanje bh. dijaspore u Dejtonskom mirovnom sporazumu
“Iako se Dejtonski mirovni sporazum može kritikovati iz različitih uglova, ipak se možemo složiti da je uspio održati mir na prostoru Bosne i Hercegovine već skoro tri decenije. Također, iako je u velikoj mjeri odražavao stvarnu situaciju na terenu u vremenu svog potpisivanja, stvorenu genocidom i etničkim čišćenjem, ipak je u sebi sadržavao pravnu osnove za njenu reverziju,” ovako počinje moj razgovor sa pravnom eksperticom dr.sc. Senadom Zatagić, koja daje tumačenje pravne osnove za glasanje dijaspore na izborima u BiH. Dejtonski mirovni sporazum je u izvornom smislu uključivao i mehanizme reverzije efekata ratnih dejstava, sadržane u Aneksu VII – Sporazumu o izbjeglicama i raseljenim licima i Aneksu III, koji se tiče izbora. “Aneks VII diskutuje fizički povratak svih onih koji su protjerani sa svojih ognjišta, dok Aneks III omogućava njihov “politički” povratak, ostvarivanja izbornih prava i učešća u političkom životu Bosne i Hercegovina,” pojašnjava Zatagić.
Fizički i “politički” povratak
Fizički povratak svih onih koji su protjerani je garantovan Aneksom VII, a ostvarivanje izbornih prava izbjeglih i raseljenih po prebivalištu iz popisa 1991, se smatra njihovim “politički povratkom.” Na primjer, kada se fiktivna gospođa Zana Svensson vrati da živi i radi u Višegrad iz Malmo-a, govorimo o njenom fizičkom povratku. Kada ta ista osoba nastavi da živi u Malmo-u, ali se kao bh. državljanka registruje za glasanje u Opštini Višegrad, gdje je živjela i prije rata, tada mislimo na njen “politički povratak.”
Uska povezanost između fizičkog i političkog povratka, opisana je u Članu 4, Aneksa III, gdje se definišu “glasači”:
Glasači su svi državljani Bosne i Hercegovine s navršenih 18 godina čije je ime na Popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. ima, u skladu s izbornim pravilima i propisima, pravo glasanja. Zapravo se od državljana koji više ne žive u općini u kojoj su prebivali 1991. očekuje da u toj općini glasaju, bilo osobno bilo u odsutnosti, pod uvjetom da je utvrđeno kako je ta osoba bila prijavljena u toj općini, što potvrđuje mjesno izborno povjerenstvo i Privremeno izborno povjerenstvo. Takav državljanin može, međutim, zahtijevati od Povjerenstva da svoj glas dade drugdje. Korištenje prava glasa izbjeglica valja tumačiti kao potvrdu njihove namjere povratka u Bosnu i Hercegovinu.
“U samoj definiciji glasačkog tijela koje ostvaraju pravo glasanja na izborima u Bosni i Hercegovini kako je to navedeno u “izvornom Dejtonu” vidimo jasan naglasak na povratak u fizičkom smislu, tj. vraćanje na predratno prebivalište, po principu “svi na svoje,” ali i ostvarivanje glasačkog prava po istom principu,” naglašava Zatagić.
Neostvarno dejtonsko obećanje o povratku
Da su zaista ostvarene dejtonske odredbe, u velikoj mjeri se mogao ponovo uspostaviti multietnički karakter svih dijelova Bosne i Hercegovine, međutim, stvarna implementacija Aneksa VII i Aneksa III je u velikoj mjeri iznevjerila prvobitna očekivanja. “U praksi je povratak – i fizički i “politički”- bio mnogo komplikovaniji, a najviše zbog toga što se ‘etničko čišćenje’ nije desilo slučajno, ono nije bilo sporedni proizvod ratnih dejstava, nego je predstavljalo osnovni cilj rata. Kao rezultat smo dobili etnički homogenizirane teritorije, koje su ostale takve i nakon skoro tri decenije od završetka rata. U Aneksu VII se omogućava svakom pojedincu da bira gdje će nastaviti da živi, što je jedino razumno jer bi svako trebao imati slobodan izbor u tom smislu. Stalno zastrašivanje i atmosfera nesigurnosti stvarana povratnicima koji su u etničkom smislu bili u manjini, je dovodila do toga da se mnogi obeshrabre i u cijelosti odustanu od povratka. Velika stopa nezaposlenosti, etnička diskriminacija pri zapošljavanju, kao i opšta nepovoljna ekonomska situacija je učinila da masovni, održiv povratak, a posebno ‘manjinski povratak’ postane nemoguć,” objašnjava dr. Zatagić.
Što se tiče primjene Aneksa III, situacija je veoma slična, a ponovo se trebamo osvrnuti na primjenu Člana 4. “Iako se ‘očekivalo’ da će izbjeglice i raseljena lica glasati u opštinama svog prebivališta po popisu iz 1991. godine, bilo lično ili u odsustvu, ono što se desilo u praksi jeste da su mnoga interno raseljena lica koristila opciju da se prijave Povjerenstvu i glasaju na mjestima svog poslijeratnog prebivališta. Široko rasprostranjeno korištenje ove opcije, koja je trebala da predstavlja izuzetak, a ne pravilo, je dovelo do toga da se glasanjem nije mogao postići željeni efekt Aneksa III, odnosno “politički” povratak interno raseljenih lica,” zaključuje dr. Senada Zatagić.
U sljedećem nastavku ovog serijala o glasanju iz dijaspore čitajte pravna tumačenja postdejtonske primjene Izbornog zakona, regulative CIK-a i Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH.
Dr. Senada Zatagić je diplomirala i magistrirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Svoju doktorsku tezu, koja je istraživala pravne uticaje odluka Evropskog suda za ljudska prava vezanih za diskriminaciju u ostvarivanju izbornih prava u Bosni i Hercegovini, odbranila je na Seldžuk univerzitetu u Republici Turskoj. Njeni istraživački interesi obuhvataju međunarodno pravo, ljudska prava, tranzicionu pravdu i migracije. Radila je kao istraživač-konsultant za IOM, a trenutno je angažovana kao predavač na Pravnom fakultetu MEF Univerziteta u Istanbulu i vanjski saradnik na predmetu Izborno pravo na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici. U pripremi za štampu je njena nova knjiga sa Columbia University Press/ibidem-Verlag: A Neglected Right: Prospects for the Protection of the Right to be Elected in Bosnia and Herzegovina
The Dayton framework for diaspora voting
We begin the story of BiH external voting from its orgin – from the “original Dayton,” Annex VII and Annex III. In the next part of this series, read about the BiH Election Law, regulations of the Central Election Commission (CEC) and the BiH Law on Residence
BiH diaspora voting in the Dayton Peace Agreement
“Although the Dayton Peace Agreement can be criticized from different angles, we can still agree that it has managed to maintain peace in Bosnia and Herzegovina for almost three decades. Also, although it largely reflected the real situation on the ground at the time of its signing, created by genocide and ethnic cleansing, it still contained the legal basis for its reversal,” this is how my conversation begins with the legal expert Dr. Senad Zatagić, who gives an interpretation of the legal basis for external voting in BiH elections. The Dayton Peace Agreement originally included mechanisms to reverse the effects of war, contained in Annex VII – the Agreement on Refugees and Displaced Persons and Annex III, which deals with elections. “Annex VII discusses the physical return of all those expelled from their homes, while Annex III allows for their” political “return, the exercise of their electoral rights and their participation in the political life of Bosnia and Herzegovina,” explains Zatagić.
Physical and “political” return
The physical return of all those expelled is guaranteed by Annex VII, while the exercise of the voting rights of refugees and displaced persons based on the1991 census is considered as their “political return.” For example, when the fictional Ms. Zana Svensson returns to live and work in Višegrad from Malmo, Sweden, we refer to her physical return. When that same person continues to live in Malmo, but as a BiH citizen registers to vote in the municipality of Višegrad, which is where she lived before the war, then this would be her “political return.”
The close link between physical and political return is described in Article 4, Annex III , which defines the “voters”:
Voters. Any citizen of Bosnia and Herzegovina aged 18 or older whose name appears on the 1991 census for Bosnia and Herzegovina shall be eligible, in accordance with electoral rules and regulations, to vote. A citizen who no longer lives in the municipality in which he or she resided in 1991 shall, as a general rule, be expected to vote, in person or by absentee ballot, in that municipality, provided that the person is determined to have been registered in that municipality as confirmed by the local election commission and the Provisional Election Commission. Such a citizen may, however, apply to the Commission to cast his or her ballot elsewhere. The exercise of a refugee’s right to vote shall be interpreted as confirmation of his or her intention to return to Bosnia and Herzegovina.
When defining the electorate exercising the right to vote in the elections in Bosnia and Herzegovina, as stated in the “original Dayton”, we see a clear emphasis on return in the physical sense, that is return to pre-war residences, according to the principle of “everyone returns to their own home,” but also the exercise of the right to vote according to the same principle,” emphasizes Zatagić.
The unfulfilled Dayton promise of return
Had the Dayton provisions really been implemented, the multiethnic character of all parts of Bosnia and Herzegovina could have been largely re-established, however, the actual implementation of Annex VII and Annex III has generally betrayed initial expectations. “In practice, return – both physically and “political” return – was much more complicated, mostly because ‘ethnic cleansing’ did not happen by accident, it was not a by-product of the war, but a basic goal of the war. As a result, we got ethnically homogenized territories, which remained as such, even almost three decades after the end of the war. Annex VII allows each individual to choose where to continue living, which is only reasonable because everyone should have free choice in this regard. The constant intimidation and the atmosphere of insecurity perpetrated against returnees who were ethnically in the minority has led to many being discouraged and giving up on return altogether. The high unemployment rate, ethnic discrimination in employment, as well as the general unfavourable economic situation have made large-scale sustainable return, and particularly ‘minority return’ impossible,” explains Dr. Zatagić.
Regarding the application of Annex III, the situation is very similar, and again we need to look at the application of Article 4. “Although it was ‘expected’ that refugees and displaced persons would vote in the municipalities of their residence according to the 1991 census, either in person or in absence, what happened in practice is that many IDPs used the option to apply to the Commission and cast their vote at their post-war places of residence. The widespread use of this option, which was supposed to be the exception rather than the rule, led to the situation that the desired effect of Annex III, the “political” return of internally displaced persons, could not be achieved by voting,” concludes Dr. Senada Zatagić.
In the next sequel of this series on voting from the diaspora, read about the legal interpretations of the post-Dayton application of the Election Law, CEC regulations and the BiH Law on Residence.
Dr. Senada Zatagić graduated from and obtained her master’s degree at the Faculty of Law, University of Sarajevo. She defended her doctoral thesis, which investigates the legal effects of the decisions of the European Court of Human Rights related to discrimination in the exercise of suffrage in Bosnia and Herzegovina, at Selcuk University, Turkey. Her research interests include international law, human rights, transitional justice and migration. She worked as a researcher-consultant for IOM, and is currently engaged as a lecturer at the Faculty of Law, MEF, University of Istanbul and an external associate in the subject Elective Law at the Faculty of Law, University of Zenica. Her new book entitled: A Neglected Right: Prospects for the Protection of the Right to be Elected in Bosnia and Herzegovina is forthcoming with Columbia University Press/ibidem-Verlag.