U postratnoj istoriji Bosne i Hercegovine, postojalo je više organizovanih inicijativa za povećanje glasačke izlaznosti bh. dijaspore, koje su provedene sa različitim nivoima uspjeha. Organizovani aktivizam se dešava sa osnovnom pretpostavkom gdje se pripadnost istom državljastvu uzima kao izvor legitimiteta glasanja iz dijaspore i dejtonskog okvira za glasanje iz dijaspore, koji je dat u Aneksima VII i III, o fizičkom i “političkom” povratku svih onih koji su prognani iz svojih domova tokom rata. Ranije sam pisala o pravnom osnovu za glasanje iz dijaspore koji je uspostavio Izborni zakon, Zakon o prebivalištu i boravištu državljana BiH, kao i podzakonski akti CIK-a. Također, pisala sam o tome kako je ovako ustrojen zakonski osnov u velikoj mjeri iznevjerio “dejtonsko obećanje” o povratku. Zajednički nazivnik različitih inicijativa jeste pokušaj da se glasanjem osigura “politički povratak” ljudi koji su nasilno protjerani sa svojim predratnih prebivališta ali i ambicija aktivista da se dijaspora u širem smislu snažnije uključi u bh. političke procese. Prva veća inicijativa dolazi pred lokalne izbore 2012. godine pod nazivom “Glasaću za Srebrenicu.”
Glasaću za Srebrenicu
Iako je bilo ranijih pokušaja manjeg obima da se mobiliše glasanje bh. dijaspore u Srebrenici, prvi organizovani projekat dolazi u sklopu priprema za izbore 2012. godine, kao građanska inicijativa „Glasaću za Srebrenicu.” Inicijativa “Glasaću za Srebrenicu” kao i političke okolnosti izbora 2012. detaljno su opisane u knjizi autorica Nettelfield i Wagner, koje zaključuju da je glasanje u odsustvu, kao i glasanje iz dijaspore bilo presudno za dolazak Ćamila Durakovića na mjesto gradonačelnika Srebrenice. Više o inicijativi “Glasaću za Srebrenicu” saznajemo od Nedima Jahića, jednog od monitora procesa registracije glasača i provedbe izbora u Srebrenici. “Na lokalnim izborima 2008. godine Srebrenica je zadržala primjenu ranijih izbornih pravila, što je bilo dijelom jednokratnog dogovora između donosilaca odluka, a u kontekstu činjenice da je u tom trenutku ova lokalna zajednica bila u središtu pažnje javnosti zbog presuda Međunarodnog suda pravde i MKSJ za genocid. Već 2012. godine pravila koja su važila za druge jedinice lokalne samouprave važila su i za Srebrenicu, što je otežalo pristup glasanju za izbjegla i raseljena lica. Vezivanje prijava prebivališta iz sistema CIPS/IDDEEA za pristup aktivnom/pasivnom biračkom pravu je bio logičan slijed događaja, no, u januaru 2012. bošnjački politički lideri su se nadali ustupku međunarodne zajednice. Nakon što je u maju bilo jasno da do otkazivanja izbora ili promjene pravila neće doći, a bojkot nije bio opcija, osnovana je građanska inicijativa “Glasaću za Srebrenicu”, čiji je cilj bio mobilizirati glasače – izbjegle, raseljene, ali i one koji žive u Srebrenici. To je bilo prvo ozbiljnije nastojanje da se ‘oživi’ mobilizacija glasača u dijaspori, ali i uradi preregistracija glasača u Bosni i Hercegovini. Rezultati su bili visoka izlaznost, uspostava multietničke vlasti u Srebrenici, ali i značajno vraćanje pažnje javnosti na stanje zaštite ljudskih prava u istočnoj Bosni,” pojašnjava Jahić.
Inicijativa “Prvi mart”
Nakon relativnog uspjeha kampanje „Glasaću za Srebrenicu“, ista grupa aktivista udružila se sa oko 40 organizacija civilnog društva iz cijele BiH, ali uglavnom povratničkim i organizacijama civilnog društva iz Republike Srpske, kako bi formirala inicijativu „Prvi mart.” Nakon što je zabilježen dobar izborni rezultat u Srebrenici, postojala je volja da se sličan princip primijeni i na druge opštine širom BiH, prije svega bh. entiteta Republika Srpska, gdje bi se povećanom registracijom izbjeglih i raseljenih lica postigao efekat njihovog “političkog povratka. Kao što objašnjava Nedim Jahić, “Veoma ozbiljno smo radili na edukaciji ljudi koji su djelovali na registraciji birača iz dijaspore. Po mnogim pitanjima se činilo da smo mi prvi koji traže odgovor, pojašnjenje za neko postupanje ili praksu institucija. U periodu maj-juli smo skupili 50 aktivista i poslali ih da pomažu masovniju registraciju birača širom zemalja Evropske unije. Na ovaj način je registrovano blizu 10,000 ljudi, mada se veliki broj njih i ranije registrovao, ali su kroz ovaj proces potvrdili raniju registraciju. Teško je govoriti o uspjehu ove inicijative, jer je u suštini teško utvrditi brojčano o kolikom porastu izlaznosti se govori. Sa izborima 2014. godine je krenulo značajnije registrovanje lica za glasanje putem pošte i u susjednim zemljama, pa će brojevi u narednim izbornim ciklusima rasti. No, institucije su naišle na brojne izazove,” objašnjava Jahić.
Sudbin Musić, koji živi i radi u Prijedoru, a također je jedan od osnivača inicijative “Prvi mart,” govori o početnim namjerama ove inicijative i nemogućnosti da se te namjere zaista i ostvare. “Na početku treba istaći da je inicijativa “Prvi mart” prije svega bila fokusirana na Istočnu Bosnu. Kao povratnik u Prijedor mogu reći da su politički i fizički povratak usko povezani, a da ni prvi ni drugi nikada nisu bili stvarni ciljevi političkih elita u Bosni i Hercegovini. Sva pomoć koja je pružana putem različitih ministarstava na entiteskom ili državnom nivou je bila posvećena samo zadovoljavanju forme, a ne povratka kao stvarnom cilja. Realnost koju imamo na terenu su etnički homogenizirani teritorije u cijeloj državi. Kada govorimo o političkoj participaciji povratnika i probosanski orijentisanim političkim strankama u manjem bh. entitetu, za mene je inicijativa “Prvi mart” bila jedno veliko razočarenje, najviše zbog politizacije nevladinog sektora, ali i zbog katastrofalno loše kadrovske politike struktura koje sebe nazivaju “probosanskim,” ističe Sudbin Musić.
Inicijativa “Prvi mart” pokrenuta je s ciljem okupljanja probosanskih stranaka i kreiranja zajedničke liste kandidata za izbore u Srebrenici i drugim gradovima u bh. entitetu RS. Međutim, ni na lokalnim izborima 2012. ni 2016. godine nije postojala takva lista kandidata – samo su predstavljeni “zajednički kandidati” stranaka SDA i SBiH (2012.), te zajedničke kandidatske liste stranaka SDA, SBB i SBiH, koje su osvojile većinu bošnjačkih mandata. Gubitak velikog broja bošnjačkih mandata i prvi izbor srpskog kandidata u poslijeratnom periodu na lokalnim izborima u Srebrenici 2016. godine ukazali su na potrebu aktivnijeg pristupa izbornoj kampanji u Srebrenici.
Moja adresa Srebrenica
Inicijativa “Moja adresa Srebrenica” započela je kampanjom pred lokalne izbore 2020. godine. Izborne prevare i izborni inžinjering navodno se dešavaju godinama na izborima u BiH, ali se pokazalo da je to teško dokazati. Na lokalnim izborima u Srebrenici 2020. godine, ovaj problem je izbio na površinu kada je prijavljena izborna prevara na dvadeset i osam izbornih mjesta u Srebrenici, poput glasanja sa falsifikovanim ličnim dokumentima, dodavanja glasačkih listića i glasanja na više biračkih mjesta, a CIK je reagovao tako što su poništeni izbori za načelnika Srebrenice. Nezadovoljni odlukom, uglavnom zbog toga što CIK nije uvažio njihovu žalbu na kašnjenje u dostavi glasačkih listića biračima u inostranstvu, predstavnici koalicije “Moja adresa Srebrenica” najavili su da neće prihvatiti mandate u Gradskom vijeću i pozvali na bojkot izbora. Međutim, nakon ponovljenih izbora u februaru 2021. godine, kontroverznim potezom, kandidati koalicije “Moja adresa Srebrenica” prihvatili su svoje mandate, što je izazvalo oprečne reakcije javnosti.
Internet i društvene mreže u službi povećanja dijasporske izlaznosti
Pored organizovanih inicijativa fokusiranih na “politički povratak,” u proteklim decenijama su mnogi pojedinci i manje grupe radile na većoj informisanosti, edukaciji i podizanju svijesti među bh. dijasporom o važnosti registracije i učestvovanju na izborima u BiH. Među njima je i Kijana Seferović, porijeklom iz Bosanske Dubice, koja živi i radi u Čikagu, SAD. Kijana Seferović je i jedna od moderatorica Facebook grupe “Opći izbori u BiH 2022”, grupe za “okupljanje što većeg broja bh. gradjana sa ciljem sto većeg odziva za registraciju za Opće izbore BIH 2022.” U razgovoru, Seferović naglašava važnost da sva bh. udruženja rade na registraciji birača iz SAD-a, i opisuje uspjehe koji su postignuti u Čikagu. “Prošli izborni ciklus je obilježila pandemija korona virusa i mnogi naši ljudi se nisu mogli registrovati i glasati, jer su im istekli bh. identifikacioni dokumenti i zbog ograničenja kretanja, posebno starije populacije. Međutim, za prethodne izbore u Čikagu smo pokrenuli inicijativu da se sva bh. udruženje, bilo da se radi o džematima ili udruženja građana, angažuju pri registraciji birača i pružanju pomoći našim sugrađanima pri registraciji. Društvene mreže i Facebook su nam pomogli pri koordinaciji našeg rada i poboljšanju međusobne komunikacije. Međutim, nama u dijaspori bi pomogla bolja saradnja sa Centralnom izbornom komisijom i poboljšanog rada njihovih internet stranica. Nerijetko se dešava da stranice na koje budemo upućeni jednostavno nisu u funkciji, a to je razočaravajuće,” naglašava Kijana Seferović.
Alen Kušmić, Sarajlija sa adresom u Norveškoj, također nezadovoljan CIK-ovom komunikacijom sa biračima iz dijaspore je pokrenuo Imam glas!, stranicu posvećenu pružanju informacija i pomoći pri registraciji za glasanje iz dijaspore. “Bez obzira na sve pokušaje da se registracija maksimalno pojednostavi, ona je i dalje suviše komplikovana za običnog građanina, zaokupljenog svakodnevnim brigama i problemima. Korištenje dva različita obrasca (PRP-1 i PRP-2), te ove dvije kategorije (izbjeglice i osobe na privremenom boravku u inostranstvu) su još uvijek užasno zbunjujuće za većinu. Rješenje je registrovanje jednom za sva vremena, a ne svake druge godine, i to bez potrebe definiranja da li je neko izbjeglica ili ne,” zaključuje Kušmić.
Initiatives to increase BiH diaspora voter turnout
During BiH’s post-war history there have been several organized initiatives to increase diaspora voter turnout, conducted with differing levels of success. Organized activism to mobilize the diaspora vote takes place within the basic premise that belonging to the same citizenship is taken as the source of legitimacy for diaspora voting while the Dayton framework for diaspora voting is given in Annexes VII and III, related to physical and “political” return of all persons forcibly displaced from their homes during the 1992-95 war. Earlier, I wrote about the legal basis for external voting established by the BiH Election Law, the Law on Permanent and Temporary Residence of BiH Citizens, as well as bylaws of the CEC (Central Elections Commission). I also wrote about how the legal basis for external voting in Bosnia and Herzegovina largely betrayed the “Dayton promise” to return. The common denominator of various initiatives is the attempt to ensure the “political return” of people who were forcibly expelled from their pre-war residences, but also the ambition of activists to involve the diaspora more broadly in BiH political processes. The first major initiative comes before the 2012 local elections, entitled “I will vote for Srebrenica.”
I will vote for Srebrenica
Although there have been previous, smaller-scale attempts to mobilize BiH diaspora voting in Srebrenica, the first organized project comes as part of preparations for the 2012 elections, as the civic initiative called “I will vote for Srebrenica.” This organized effort to mobilize the diaspora vote in Srebrenica is thoroughly described by Lara J. Nettelfield and Sarah Wagner in “Srebrenica in the Aftermath of Genocide.” The authors conclude that absentee and diaspora voting was crucial for Ćamil Duraković to win the mayoral seat in Srebrenica. We learn more about the “I will vote for Srebrenica” initiative from Nedim Jahić, an elections and voter registration monitor in Srebrenica. “During the 2008 local elections, Srebrenica maintained its special status, which was part of an agreement between decision-makers. At the time, Srebrenica was still very much in the spotlight as a rather unique local community in BiH. By the 2012 local elections, the election rules that applied to other local communities also applied to Srebrenica, which made it difficult for refugees and displaced persons to access their voting rights. Linking the CIPS/IDDEEA residence applications to active/passive voter registration was a logical sequence of events, but in January 2012, Bosniak political leaders hoped for a concession from the international community. After it became clear in May that there would be no cancellation or change of rules, and a boycott was not an option, a civic initiative “I will vote for Srebrenica” was established, aimed at mobilizing voters – refugees, displaced persons, but also all those living in Srebrenica. This was the first serious effort to ‘revive’ diaspora voter mobilization, but also to re-register voters in Bosnia and Herzegovina. The results were high voter turnout, establishment of a multiethnic government in Srebrenica, and a significant return of public attention to the state of human rights protection in Eastern Bosnia, “explains Jahić.
The “March 1” Initiative
After the relative success of the “I Will Vote for Srebrenica” campaign, the same group of activists teamed up with about 40 civil society organizations from across BiH, but mostly returnees and civil society organizations from Republika Srpska, to form the “March 1” initiative. After a good election result was recorded in Srebrenica, there was a will to apply the similar principle to other municipalities throughout BiH, primarily to the BiH entity of Republika Srpska, where increased registration of refugees and displaced persons would achieve the effect of their “political return”. As Nedim Jahić explains, “We worked very seriously on educating people who were involved in the registration of diaspora voters. On many issues, we seemed to be the first to seek an answer, an explanation for some of the actions or practices of the institutions. In the period May-July, we gathered 50 activists and sent them to help with mass registration of voters throughout the European Union. In this way, close to 10,000 people were registered, although a large number of them had registered before, but through this process they confirmed their earlier registration. It is difficult to talk about the success of this initiative, because it is essentially difficult to quantify the increase in voter turnout. With the elections in 2014, more significant registration of persons for voting by mail began in neighboring countries and numbers continued to increase in the following election cycles. However, institutions have faced a number of challenges,” explains Jahić.
Sudbin Musić, who lives and works in Prijedor and is also one of the founders of the “March 1” initiative, talks about the initial intentions of this initiative and the impossibility of realizing those intentions. “At the outset, it should be noted that the “March 1” initiative was primarily focused on Eastern Bosnia. As a returnee to Prijedor, I can say that political and physical return are closely linked, and that neither the former nor the latter were ever the real goals of political elites in Bosnia and Herzegovina. All assistance provided through the various ministries at the entity or state level was devoted only to meeting the form and not to return as the real goal. The reality we have on the ground is one of ethnically homogenized territories throughout the state. When we talk about the political participation of returnees and pro-Bosnian oriented political parties in the smaller BiH entity, for me the initiative “March 1” was a great disappointment, mostly because of the politicization of the NGO sector, but also because of the catastrophically poor personnel policy of structures that call themselves “pro-Bosnian”, says Sudbin Musić.The “March 1” initiative was launched with the aim of gathering pro-Bosnian parties and creating a joint list of candidates for the elections in Srebrenica and other cities in BiH entity RS. However, neither the local elections in 2012 nor the ones in 2016 had such a list of candidates. There were only the “joint candidates” of the SDA and SBiH (2012) and the joint candidate lists of the SDA, SBB and SBiH, which won the majority of Bosniaks’ mandates. The loss of a large number of Bosniak mandates and the first election of a Serb candidate in the post-war period in the local elections in Srebrenica in 2016 indicated the need for a more active approach to election campaigning in Srebrenica.
Internet and social networks in the service of increasing diaspora voter turnout
In addition to organized initiatives focused on “political return,” in recent decades many individuals and smaller groups have worked to inform, educate, and raise awareness among the BiH diaspora on the importance of registration and participation in homeland elections. Among them is Kijana Seferović, originally from Bosanska Dubica and now living in Chicago, USA. Kijana Seferović is also one of the moderators of the Facebook group General Elections in BiH 2022, a group with the stated goal of “gathering as many BiH citizens to increase voter registration and turnout in the BiH General Elections of 2022.” During our conversation Seferović emphasizes the importance of all BiH diaspora organizations working together to register diaspora voters in the U.S. and describes the successes achieved in Chicago. “The last election cycle was marked by the corona virus pandemic and many of our people could not register and vote because their BiH identification documents expired and due to restrictions of movement, especially among the elderly population. However, for previous elections in Chicago, we launched an initiative to create cooperative links between all BiH associations, whether they are religious congregations or citizens’ associations, so that they could assist our fellow citizens in registering to vote. Social networks and Facebook helped us coordinate our work and improve mutual communication. However, better cooperation with the Central Election Commission and improved functionality of their websites would help us in the diaspora. It often happens that the pages we are referred to are simply not operational, and that is disappointing, ” emphasizes Kijana Seferović.
Alen Kušmić, a Sarajevan now living in Norway is also dissatisfied with the CEC’s communication with diaspora voters. In response he launched I vote!, a website dedicated to providing information and registration assistance for BiH diaspora voting. “Despite all attempts to simplify the registration process as much as possible, it is still too complicated for ordinary citizens, preoccupied with everyday worries and problems. The use of two different forms (PRP-1 and PRP-2), and these two categories (refugees and people temporarily staying abroad) are still terribly confusing for most. The solution is to register once for all, and not every other year, without the need to define whether someone falls into the refugee category or not,” concludes Kušmić.